MOJA BORBA S VJETRENJAČAMA 

 

Borba s vjetrenjačama je, kako kažu, metafora za uzaludnu borbu protiv nekih stvari. Ako mene pitate, smatram da niti jedna borba nije uzaludna. Borbe nas često iscrpe, no ono najvažnije kod takvih situacija je, ne pokleknuti te marljivo ustrajati dalje, korak po korak. Svaka osoba se suočava sa svojom „borbom“. Ona može biti fizička ili psihička; no nije važno jer svaka je zasigurno teška. No upravo su te teške stvari i trenutci ono što nas čini jačima te nas oblikuje u osobe kakve jesmo. 

 Nažalost, neki su zbog teških trenutaka postali pesimistične osobe, koje na sve gledaju crno te je u njihovim očima čaša s vodom uvijek „napola prazna“. Sa svojih 16 godina još sam dijete te se nisam susrela s nekim velikim borbama u životu, tek s onim malenim svakodnevnim brigama s kojima se učim nositi. Jer ako se ljudi nauče nositi s malenim stvarima, lakše će se nositi i s onim velikima koje se kasnije nađu pred njima. No, i te svoje malene borbe nastojim „staviti pred sebe“ te izvući iz njih ono najbolje, te smatram da nam se sve u životu događa s razlogom; neke stvari su nam lekcija dok su nam neke blagoslov. Trudim se biti optimist koji će u svemu i svakome vidjeti ono dobro prije onoga lošega, te na svijet gledam kroz svoje ružičaste naočale s uvijek „napola punom“ čašom vode. Možda je moja borba s vjetrenjačama upravo to; u svijetu punom mržnje i zavisti biti netko tko će zračiti ljubavlju te dobrotom. 

 

                                                                                  Marijana Han, 1. M